22.04.2018

Petar Vukićević: Razočaran sam odnosom prema muzejskoj zbirci koju sam poklonio školi

Uskoro će dvije decenije kako je u prostorijama osnovne škole Stefan Mitrov Ljubiša u Budvi otvorena bogata muzejska zbirka za koju veliki broj građana nikada nije čuo, a kamoli posjetio. Muzej je zvanično otvoren 1999. godine. Na oko sto kvadrata, u dvije prostorije izloženo je oko hiljadu eksponata razvrstanih u istorijskoj, arheološkoj i najbrojnijoj, etnografskoj zbirci. Nažalost, muzej je nedovoljno vrednovan od strane zajednice. Nema stalno radno vrijeme i nedostupan je građanima. Tvorac, ujedno i “kustos” muzeja, po mnogo čemu jedinstvenog u Crnoj Gori je Petar Vukićević, profesor istorije u penziji.

 

Ovaj osamdesetogodišnji zaljublenik u istoriju i tradiciju Za Krug mladih govori o tome šta ga je podstaklo da osnuje muzej, zašto je danas nedostupan posjetiocima i kako predlaže da se taj problem riješi.

 

Pripremio: Pavle Mihailović 

Čime ste bili podstaknuti da stvorite ovako bogatu muzejsku zbirku?


Veliki sam zaljubljenik u istoriju i uvijek ponešto istražujem i čitam. Upravo radim na monografiji mog rodnog mjesta Ljubotinja kod Cetinja. Tako je bilo i prije trideset i pet godina kada je počela priča o muzeju. Osjetio sam potrebu i obavezu da svojim učenicima nešto ostavim nakon svog odlaska u penziju. Smatram da je muzej edukativna učionica koja povezuje obrazovanje, istoriju i kulturu, a cilj je da mlade generacije osjete duh prošlosti i minulih vremena.


Kako su izgledali počeci i rani radovi na muzeju? Je li bilo pomoći i podrške od strane lokalne zajednice?


Pripreme su počele petanest godina prije otvaranja muzeja. Nije bilo lako sve ovo stvoriti, naći prostoriju, napraviti stalaže i vitrine. Pored toga što se nalazi u školi, muzej je jedinstven i po tome sto ga je radio amater, volonterski i uz pomoc učenika, njihovih roditelja i mještana. O improvizaciji govori to da su stalaže i vitrine u muzeju zapravo ormari iz zbornice koje sam pronašao i prilagodio upotrebi. Sve izloženo je skupljano sa područja Pastrovića, Maina, Brajića, Pobora, Grblja, Crmnice, Ljubotinja, Prekornice. Sve sam to očistio, konzervirao, postavio i jedino mi je direktorica muzeja iz Kotora Mileva Vujošević došla da pomogne. Imao sam razumijevanje i podršku tadašnje direktoice Biljane Vukčević i predsjednika opštine Rada Gregovića. Prostor je dodijeljen u prizemlju škole, dok je Opština platila majstore. Moj sin arhitekta je ovo projektovao i tako je sve krenulo.

 


Čime raspolaže muzejska zbrika?


Muzej raspolaže sa oko hiljadu eksponata razvrstanih u tri zbirke. Prva je arheološka i nju sačinjavaju razni keramički predmeti, ostaci amfora, posmrta urna stara preko dvije hiljade godina, pilo za maslinovo ulje... Druga zbirka je istorijska. Ona sadrži značajne ličnosti istorije Crne Gore, među njima i narodne heroje. Tu je i stari novac, među kojim je i perper, razni državnici, slike vladarske porodice Petrović, Titove porodice, puške, bodeže. Postoji jedna izdvojena vitrina sa udarničkim značkama i dimplomama omladinaca iz doba Jugoslavije. Treća, ujedno i najbrojnija zbirka je etnografska, koja zauzima najviše prostora. Na prvom mjestu bih izdvojio kolijevku koju sam nazvao “Izvor života”. Tu je i trpeza, prćija, rakijski kazan, crepnja, sač, verige, gusle, narodna nošnja, rijetki primjerak kraljevske marame na kojoj je naslikan prestolonasledik Danilo, bakarno posuđe, stara školska zvona, veliki broj poljoprivrednih alatki…

 

 


Zašto insistirate da muzej ostane u školi i zbog čega nije otvoren i dostupan posjetiocima?


Tokom petnaest godina skupljanja eksponata i mukotrpnog rada muzej sam zamislio kao poklon mojim učenicima svih generacija. Da ostavim muzej školi u kojoj sam proveo dio svog radnog vijeka i gradu Budvi. Tokom stvaranja muzeja zamislio sam ga upravo takvog, dostupnog svima te sam sa tom namjerom i napravio spoljna vrata. Siguran sam da bi veliki broj građana i stranih turista imao želju da posjeti muzej koji je stvorio veliki zaljubljenik prošlosti, volonter-amater. Zašto muzej nije otvoren treba pitati lokalnu upravu a ponajviše upravu škole u kojoj se muzej nalazi. Nažalost veliki broj Budvana ne zna da muzej uopste postoji. Neshvatljivo mi je da se posle skoro dvadeset godina od otvaranja muzeja i dalje ne prepoznaje njegov kvalitet i značaj za cjelokupnu zajednicu. Zbog toga sam veoma razočaran.

 


Kako biste Vi riješili taj problem?


Nažalost, kao što sam rekao to ne zavisi od mene. Moj plan je bio da muzej ima određeno radno vrijeme i da bude otvoren najmanje dva puta sedmično, po potrebi i više tokom turističke sezone. U saradnji sa turistickom privredom bile bi organizovane grupne posjete. Muzej nije moje vlasništvo, već je to muzej svih đjaka, svih generacija koji su svojim dobrovoljnim donacijama učestvovali u njegovom stvaranju, i prije svega to je školski muzej. Ja zaista ne mogu promovisati sam sebe. Iza mene bi trebala da stoji škola kao institucija čijoj je afirmaciji muzej umnogome doprinio. Međutim, zainteresovanost škole u promovisanju i valorizaciji muzeja na nivou lokalne zajednice je slaba, gotovo nikakva. O tome govori posjeta školi ministra prosvjete za koju nisam bio obaviješten, to jest onemogućen da mu pokažem muzejsku zbirku.


Kako stvari danas stoje muzej se gotovo nikako ne može posjetiti. Jedino na nečiju ličnu inicjativu, koja bi mi najavila posjetu. Tada ja otvorim muzej koji tako funkcionise od svog osnivanja.

 

 

Jesu li zabilježne neke značajnije međunarodne posjete muzeju?


Da, pogotovo u prvim godinama od otvaranja muzeja. Naravno pored velikog broja učenika i njihovih roditelja koji su mi davali nesebičnu podršku izdvojio bih neke posjete. U dva navrata posjeta ruskih akademika, koji su se oduševili muzejom i nazvali ga narodnim blagom. Dvije profesorke iz Njujorka, profesor doktor ekonomije iz Njemačke, koji je ujedno i savjetnik Evropske unije, prosvetni radnici iz Beča, direktorica škole iz Izraela, francuski konzul kulture. Od svih posjeta, posebno bih izdvojio posjetu gradonačelnika Burse, višemilionskog turskog grada, koji mi je na oproštaju poljubio ruke zahvaljivajući mi se zato sto sam mu pokazao naše nacionalno blago. Uglavnom sve ove posjete su zabilježene u knjizi utisaka.


Da li se o muzeju do sada pisalo ili govorilo u medijima?


Može se reci da jeste. O muzeju je pisala “Pobjeda”, ”Dan”, nekadašnje “Budvanske novine”, ”Dnevne novine”. U skorije vrijeme književnik Budo Simonović je objavio članak u “Frankfurtskim vijestima” , kao i vaš portal “Krug mladih”. Tu bih pomenuo i reportažu televizije Crne Gore, televizije MBC i Pink televizije.


Jeste li dobili neko lokalno ili državno priznanje za svoj rad?


Prije svega, muzej nijesam stvarao ni zbog novca niti zbog prizanja. Mada mora se priznati da je svaka pohvala veoma draga, ako ne zbog mene bar zbog učenika koji su učestvovali u stvaranju ovog muzeja. Pored svih rečenih negativnih stvari, neporecivo je da je rad sa đacima i roditeljima oko stvaranja muzeja tokom svih ovih godina postao bitan dio mog života i donio mi mnogo radosti. Za mene je najveće priznanje i satisfakcija, podrška i zahvalnost mojih đaka.

 


Za kraj, šta planirate sa muzejom u budućnosti?


U velikoj sam dilemi u vezi toga, a između ostalog jedno od rešenja koje se nameće jeste rasformiranje muzejske zbirke, usled velikog razočarenja. S obzirom da je svaki eksponat popisan i ime njegovog darodavca, vraćanje predmeta njihovim vlasnicma je opcija koja je moguća.

 

 

 

Ako želiš da naučiš više o novinarstvu

Prijavi se za učešće u radionici

Kontakt